„Aktiviran.“
Čak i izgovorena očevim glasom, ta riječ pogodila je Johnathana Duncana kao zid od cigli jednog svježeg oktobarskog dana 2005. godine.
161. poljska artiljerija Nacionalne garde Kansasa, Duncanova jedinica, pozvana je u službu u Iraku.
„Moja prva misao bila je: 'Umrijet ću'“, rekao je.
Morat će ispuniti obećanje koje je dao kao 17-godišnjak tražeći način da plati fakultet, u vrijeme kada je drugi rat u Iraku trebao biti brz nastavak Operacije Pustinjska oluja.
„Mnogi su govorili: 'Mogao si otići u Kanadu'“, rekao je. „Ali rekao sam da ću nešto uraditi, i samo zato što se s tim ne slažem, ne znači da to neću uraditi.“
Služba u Iraku
Godinu i po kasnije, specijalista (Spc.) Duncan se vozio u zadnjem dijelu Humveeja, za mitraljezom M240. Njegov zadatak bio je patrolirati u blizini baze Convoy Support Center Scania, oko 45 milja južno od Bagdada.
„Putovali bismo gore-dolje MSR-om (glavnom rutom za snabdijevanje), što je autoput s četiri trake, tražeći IED-ove (improvizovane eksplozivne naprave)“, rekao je. „Svijetlili smo reflektorima, a ja sam pio sav Monster (energetsko piće) do kojeg sam mogao doći, da ne bih poginuo.“
Duncan je rekao da mu smrt nikada nije izlazila iz glave, ali da je u tom trenutku već bio prihvatio činjenicu da će umrijeti. „Pomirio sam se s tim.“
Bilo je to daleko od pohađanja predmeta iz biznisa na Kansas Universityju ili odrastanja u Newtonu, gdje je, kako sam za sebe kaže, bio „razredni klaun“.
Militanti su ispalili rakete Kaćuša na Convoy Support Center. Duncanov konvoj od tri Humveeja požurio je da odgovori i uletio u „školski primjer“ zasjede.
Eksplodirao je niz od tri IED-a. Rastopljeni bakar je prosjekao oklop vozila „kao puter“.
Napad je poslao sedam vojnika kući s terena; jedan je ostao bez vilice, a drugi bez stopala.
U napadu je poginuo i Duncanov prijatelj, štabni narednik (Staff Sgt.) David Berry, koji je vozio Humvee ispred Duncana.
„Kada se sve završilo, nabrojao sam sva njihova imena, šta im se desilo i samo rekao: 'Zašto? Zašto se ovo moralo desiti? Zašto smo ovdje?'“
•••
Šest godina kasnije, Duncan sjedi u jednom sasvim drugom svijetu, u kafiću u Lawrenceu. Nosi bejzbol kapu Kansas City Monarchs, vuneni džemper i Adidas patike.
Na njemu nema vidljivih tragova, ali njegov opušteni osmijeh nestaje kada se prisjeti tog događaja. Zastane, obriše naočale, a zatim nastavi.
„To je ožiljak; uvijek će biti tu“, kaže on. „To je trebao biti moj kamion.“
Pritisak na „play“
Duncan je rekao da se vratio u Kansas sa svoje vojne dužnosti, bez ikakvog osjećaja svrhe ili osjećaja pripadnosti. Nikada se nije slagao s ratom i nastupilo je razočarenje.
„Ljudi bi mi zahvaljivali što sam štitio njihovu slobodu“, rekao je. „Nisam štitio ničiju slobodu. Jedino na šta sam pazio bila je osoba s moje desne i osoba s moje lijeve strane, kako ne bih poginuo.“
Dobijao bi napade panike u javnosti. U barovima bi često zamalo završio u tučama. Proganjali su ga naleti paranoje i anksioznosti. Rekao je da se teško prilagođavao civilnom svijetu s kojim se više nije mogao poistovjetiti.
„Bilo je čudno ponovo pokrenuti svoj život kada si mislio da je završen“, rekao je.
Duncan je na kraju potražio psihološko liječenje, kao i društvo veterana kroz organizacije College Veterans Association i Veterans of Foreign Wars.
Ostali veterani iz borbi su to razumjeli. Mrzili su rat kao i on, njegovu ružnoću, besmislenost, objasnio je.
Pili su zajedno, razgovarali zajedno i dijelili svoje terete. Sjetio se noći kada je oduzeo napunjen pištolj kalibra .45 drugom veteranu koji je proživljavao traumatično sjećanje.
„Rekao mi je: ‘Ne bih danas bio živ da nije bilo tebe i CVA.’ To je snažno odjeknulo u meni i od tog trenutka sam pomislio: ‘Moram ovo raditi. Ko će drugi ovo raditi?’“
Duncan sada pokušava pomoći drugim veteranima baveći se pitanjima veterana ili kroz dobrotvorne aktivnosti. Ako može pomoći drugima, rekao je, može opravdati život za koji nikada nije mislio da će ga imati.
•••
Danas Duncan (27) radi kao menadžer prodaje u firmi Lawrence Sign Up. Diplomirao je engleski jezik na KU. U julu će preuzeti dužnost mlađeg zamjenika komandanta u Lawrence VFW Post 852.
Provest će miran Memorial Day u sali VFW-a. Ne zamjera nikome što ide na jezero ili uživa u slobodnom danu. Rekao je da ne očekuje nikakvu zahvalnost za svoju službu. Ali ima jednu želju koju je želio prenijeti.
„Ono o čemu ljudi ne razmišljaju jeste cijena rata“, rekao je. „Imate sve te ratne veterane koji su jednostavno vidjeli najstrašnije stvari koje možete zamisliti. Kada biste izdvojili malo vremena da razmislite o teretu koji ljudi koji su služili nose i nastavljaju nositi, to bi za mene bilo sasvim dovoljno. Oni ga nose u tišini. I nose ga dostojanstveno.“