Johnathan Duncan zna da bi ljudi mogli dovesti u pitanje njegovu pripadnost južnom dijelu Kansas Cityja.
Novi gradski vijećnik živi u sjevernim dijelovima 6. okruga, bliže Brooksideu nego Martin Cityju. Bila je to njegova prva izborna utrka i nije pobijedio ni u jednom biračkom odboru južno od Bannister Roada.
Zato je The Telegraph pružio Duncanu priliku da se bolje predstavi svojim biračima.
Gdje bi želio obaviti ovaj intervju?
„U Charlie Hooper’su“, rekao je Duncan.
On nije uglađen političar. Niti se trudi biti, niti to želi biti. Upravo je pobijedio protivnika s 24 godine uglađivanja.
Sada, nakon iznenadne pobjede, Kansas City po prvi put ima: gradskog vijećnika koji je nogom razvaljivao vrata u Iraku, stavio pištolj u usta kad se vratio kući, namjerno prekidao ročišta za deložaciju i ušao u politiku zbog naselja s kamp-kućicama.
Daleko od gradskih struktura političke moći, Duncan je došao putem organizovanja zajednice. Zna da neki ljudi to zovu „huškanjem naroda“.
„Ja to zovem organizovanjem“, rekao je Duncan. „Znao sam da ću pobijediti kada su počeli negativni oglasi.“
Glasno se zalažući za radničku klasu, Duncan je, zajedno s najužim pristalicama, pokucao na 8.500 vrata tokom kampanje.
A 20. juna, Duncan je, uz podršku KC Tenants Power i drugih progresivnih grupa, pobijedio dugogodišnjeg zastupnika okruga Jackson Dana Tarwatera sa 56 prema 44 posto.
Wilson Vance, politički direktor KC Tenants, rekao je da je Duncan došao u ovu organizaciju za zagovaranje tražeći zajednicu siromašnih ljudi i radničke klase za koju bi se borio.
„Nikada nije zaboravio kako je biti siromašan, odrastati kao dijete mješovite rase u malom gradu, i nikada nije zaboravio šta mu se dogodilo kada se vratio iz Iraka“, rekao je Vance. „Vidjeli smo bijes. Ali vidjeli smo i duboku ljubav prema komšijama i zajednici kakvu želim kod političara. Gradsko vijeće je bolje s Johnathanom u njemu.
„On će promijeniti dinamiku u toj prostoriji.“
Izgradnja povjerenja
Duncan (37) stigao je rano u Charlie Hooper’s Brookside Bar & Grille. Voda s ledom, bijela košulja s kopčanjem na kragni, crne elegantne farmerke.
On je zauzet čovjek. Tek je za nekoliko sedmica trebao položiti zakletvu, ali je već bio duboko u punom rasporedu sastanaka u Gradskoj vijećnici, dok je istovremeno sa svojom vjerenicom planirao vjenčanje u septembru.
Upravo je odradio posljednji dan na dugogodišnjem poslu u nacionalnom sjedištu VFW-a. Njegov plan je da bude gradski vijećnik s punim radnim vremenom.
Što se tiče gubitka tih južnih biračkih odbora, „Izgleda da ću morati poraditi na izgradnji povjerenja“, rekao je za visokim stolom u Hooper’s-u.
Blue River Road bi mogao biti mjesto za početak. Cesta je godinama zatvorena južno od Bannister Roada zbog klizanja površine prema rijeci. Postala je divlja deponija, a njena popravka već dugo predstavlja problem za stanovnike tog područja.
„To je stalni vizuelni podsjetnik da se njihovi problemi ne rješavaju“, rekao je Duncan. „Već sam se obratio gradskim inženjerima da pregledamo završenu studiju o Blue River Roadu i radujem se okupljanju zainteresovanih članova zajednice kako bismo osmislili moguća rješenja.“
Duncan je rekao da također želi više javnog prevoza na jugu, uz pristupačno stanovanje duž linija javnog prevoza. On će biti član odbora Vijeća za saobraćaj i infrastrukturu.
Teško izboreni put
Priča koju priča o tome kako je stigao do Gradskog vijeća pokazuje jasan slijed; svaki korak je uzrok i posljedica onog prethodnog.
Kandidovao se za funkciju zbog svog organizacijskog rada s organizacijom KC Tenants. U tu grupu je došao nakon rada s borbenim veteranima u Lawrenceu. Taj rad je proizašao iz njegovog vlastitog PTSP-a nakon 18 mjeseci u Iraku. Pristupio je vojsci jer je i sam bio siromašan i trebao mu je novac za fakultet.
Sada se smiješi na svoj put kojim se rjeđe ide. Ne zato što je to smiješno. Već zato što je nekako uspio.
Bio je dio QRF-a (snaga za brzo reagovanje) južno od Bagdada. Bila je 2007. godina, prva linija pojačanja trupa. Njegova jedinica je tražila improvizovane eksplozivne naprave (IED) i razvaljivala vrata u potjeri za najvažnijim metama.
„Van baze, svaki dan pod punom ratnom opremom“, rekao je. „Gledao sam kako moji prijatelji umiru, gledao sam kako umiru bezbrojni irački civili. Nisam mislio da ću se vratiti kući.“
A kada se vratio 2007. godine, pitali su ga može li se nositi sa svime pri povratku u civilni život.
Imao je 21 godinu. „Da, naravno.“
Nije imao pojma šta ga čeka u sjenkama. Bijes, nije mogao spavati, uplašen, noćni strahovi. Njegova djevojka nije mogla spavati zbog njegovih ispada. Zgrabio bi pištolj i vikao da očisti prostoriju.
Pio je da bi zaspao.
„Ali rečeno nam je da samo vojnički izdržimo i nastavimo dalje, jer to vojnici rade“, rekao je.
Dok je bio upisan na University of Kansas, pokušao je potražiti pomoć za mentalno zdravlje, ali je postao frustriran konfuznom birokracijom.
„Bio sam tačno ono kako izgleda PTSP“, rekao je. „Prešao sam iz straha u bijes. Da me pošalju da ubijam mlade obojene muškarce koji izgledaju kao ja, da se borim za zemlju koja nije imala interesa da se bori za mene. Nazivali su nas herojima, ali osjećao sam se prevarenim.“
Popio je gutljaj pića, a zatim klimnuo glavom. „Zato sam napravio plan da to više ne radim. Napravio sam plan da se ubijem.“
Onaj pištolj koji je imao? Bio je to kalibar .45 koji mu je vojska dala kada je otišao. Bio je komemorativni, sa ugraviranim nazivom njegove jedinice.
„Da, nisam mogao dobiti pomoć za mentalno zdravlje, ali su mi dali pištolj“, rekao je.
Zatim je razgovarao s jednim veteranom koji ga je pitao kako je. Duncan je odgovorio da je dobro.
Čovjek je odmahnuo glavom. „Mislim da nisi.“
Ostatak je išao ovako:
Veteran: „Imaš li još onaj pištolj koji su ti dali?“
Duncan: „Da.“
Veteran: „Čistiš li ga?“
Duncan: „Da.“
Veteran: „Svake noći?“
Duncan: „Da.“
Veteran: „Prisloniš li ga na glavu?“
Duncan: „Ne.“
Veteran: „Ne, stavljaš ga u usta, zar ne?“
Duncan: „Da.“
Nakon toga je pronašao dom u zajednici borbenih veterana u Lawrenceu, od kojih su mnogi bili studenti na KU. Grupa je pomagala oko upisa, ostvarivanja prava na školarinu za stanovnike savezne države i pokretanja prostorije za učenje za veterane.
Tu je Brooklynne Mosley, koja je obavljala letove za dopunu goriva u zraku iznad Iraka i Afganistana, upoznala Duncana. Rekla je da su oboje poznavali veterane koji su se vratili, „ali se zapravo nikada nisu vratili“ iz rata.
„Johnathan je znao da možemo učiniti mnogo više“, rekla je Mosley. „Pokreće ga osjećaj pravednosti da, kada ljudima date jednake prilike, podižu se i oni najslabiji među nama.“
Duncanov rad na KU na kraju je doveo do posla u nacionalnom sjedištu VFW-a u Kansas Cityju, a potom i do organizacijskog rada za KC Tenants. Radnička klasa postala je njegova nova zajednica.
Vance iz organizacije KC Tenants proširila je vijest o tome da ljude izbacuju na ulicu tokom pandemije i tražila je volontere koji bi prekidali okružna ročišta za deložaciju na Zoomu.
Duncan se odazvao pozivu. Bio je više nego spreman da uključi mikrofon i progovori.
„Johnathan je bez ustručavanja jasan u tome šta je ispravno, a šta pogrešno“, rekla je Vance.
Golgota s naseljem mobilnih kućica Heart Village Mobile Home Park gurnula ga je korak dalje. Stanovnici su prisilno iseljeni kako bi se napravilo mjesto za novi zatvor okruga Jackson. Neki stanovnici su optužili okrug za loše vođenje procesa i žalili se da nisu dobili sredstva za preseljenje za koja im je rečeno da će ih dobiti.
Duncan je rekao da se odnos okruga prema stanovnicima naselja Heart svodio na nebrigu i nepoštovanje.
„Tada sam se odlučio kandidovati za Gradsko vijeće“, rekao je Duncan.
Odjednom je u Hooper’su nestalo svjetla i zgrada se zatresla. Oluja koja je protutnjala kroz Kansas City kasno poslijepodne 14. jula prekinula je struju, zatresla prozore i iščupala ogromna stabla u blizini.
Dok je kiša dobovala po krovu, Duncan je smireno posegnuo za telefonom, upalio baterijsku lampu i provjerio radar. Već je znao put do podruma. Gosti za drugim stolovima pogledali su prema njemu.
Nakratko, bilo je kao da ima još jednu zajednicu. Ova je bila u mraku, ali je Johnathan Duncan uvijek pronalazio put do svjetla.